Naš Svet > Vesti > POGLEDAJTE ČOVJEKA KOJI SJEDI U SREDINI: Ovo je njegova…

POGLEDAJTE ČOVJEKA KOJI SJEDI U SREDINI: Ovo je njegova priča…

Popularna stranica “Humans of New York” objavljuje priče o običnim ljudima i njihovim sudbinama.

Takva je i ova priča, o čovjeku koji je nekad imao sve, a danas nema ništa, piše “Doznajemo“…

” Moji roditelji su mi bili podrška tokom školovanja, ali me nisu usmjeravali. Otac je bio farmer, a majka domaćica. Želio sam postati naučnik. Kada sam završio srednju školu, po ocjenama sam bio na trećem mjestu u cijeloj Siriji. U večernjim satima radio sam na građevini, kako bih zaradio za školovanje.

Još kao tinejdžer sam vodio gradilišta. Na Univerzitetu sam diplomirao kao najbolji u klasi. Dobio sam stipendiju za doktorat. Ispaštao sam zbog svog sna. Dao sam sve. Ako sam imao 100 lira, sve bih potrošio na knjige. Moj krajnji cilj je bio postati veliki naučnik i dati trajan doprinos čovječanstvu.

Naš brak nije bio dogovoren. Upoznali smo se dok smo studirali. Ona je studirala pravo. Bili smo vrlo moderna porodica. Imali smo i dobre i loše dane, ali uvijek smo bili zajedno. Svaki obrok smo jeli zajedno i dobro odgojili našu djecu.

Moja kćerka je studirala medicinu. Sin je bio najpametniji u školi. Bili smo poznati u zajednici. Niko nije imao problema s nama. Nismo imali vezu ni s jednom strankom niti režimom. Svi su nas voljeli, stvarno.

sirijac1

Izgradio sam ovaj kompleks za svoju porodicu. Uštedio sam novac, sam sam dizajnirao i nadgledao gradnju. Prvi projektil je prošao kroz žutu kuću i eksplodirao u ružičastoj kući. Ovakve projektile ne bi trebalo koristiti u stambenim područjima. Unutra je bilo 166 malih bombi, a svaka bomba je ispunjena iglama i gelerima.

Ružičasta kuća je pripadala mom bratu i cijela njegova porodica je rastrgana na komade. Drugi projektil je pao na zelenu kuću, ali nije eksplodirao. To je bio moj dom. Da je tada projektil eksplodirao, vjerovatno ne bih imao svoju djecu. Projektil je uništio gornji sprat gdje su bile moja supruga i kćerka. Šesnaest osoba je poginulo u tom napadu, od toga sedam članova moje porodice.

Nadgledao sam projekte izvan grada kada je projektil pogodio moju kuću. Niko nije bio u blizini da pomogne, tako da je moj sin sa svojom sestrom morao iznositi komade svoje majke iz kuće. Tada je imao 14 godina, bio je tako pametan. Bio je najbolji u generaciji. Više nije isti. Nakon tragedije, u svoju svesku je počeo ispisivati ‘mama’ sve više i više. Plakao bi cijelu noć.

sirijac2

Prošle su četiri godine, ali on još uvijek pati. Teško se skoncentriše, brzo se umara. Moja kćerka je previše u kući. Još uvijek ima dva gelera u vratu. Preživjeli smo, ali smo psihički mrtvi. To je naša sudbina.

Sve što nije uništeno, tokom sljedeća dva dana je pokradeno. Ostali smo bez ičega. Ja ne mogu platiti ni najam stana. U Turskoj sam već dvije godine. Nemam život, nemam poštovanja, moja djeca ne idu u školu. Imam doktorat, ali mi ne dopuštaju da radim bez boravišne dozvole. Ovdje je jedan univerzitet koji koristi knjige koje sam ja pisao, ali još uvijek me neće zaposliti.

Da bi preživjeli, prisiljen sam raditi za jako malo novca, jedva platim materijal, a turski državljani uzimaju sve zasluge. Ove godine sam radio građevinski projekat za 270 kuća, a platili su mi 1 posto od onoga što bi platili turskom državljaninu. Ovdje se ne poštuje moj rad. Poštuje se samo novac.

Nisam imao problema prije bombardovanja. Mislim da sam rak dobio zbog tuge i stresa. Imam rak želuca, boli sve više. Sada mogu pričati jer sam popio lijekove protiv bolova. Jedva da mogu jesti. Krvarim. Išao sam u pet bolnica. Rekli su mi da ne mogu ništa uraditi, naročito jer nemam osiguranje. Moj prijatelj iz Amerike kaže da je to jednostavan zahvat, ali borim se protiv vremena. Rak se širi i mislim da uskoro proširiti na druge organe. A ja ne mogu ništa učiniti.

Još uvijek mislim da mogu promijeniti svijet. Imam nekoliko izuma i nadam se da ću ih patentirati kad dođem u Ameriku. Jedan od mojih izuma se upravo koristi u Istanbulu i proizvodi električnu energiju iz voza u pokretu. Imam skice za avion koji može letjeti 48 sati bez goriva. Razmišljao sam o uređaju koji može predvidjeti potres sedmicama prije nego što se dogodi. Samo trebam mjesto za istraživanja.

Saznao sam danas da idem u Troy, Michigan (SAD). Ništa ne znam o tome. Samo se nadam da je mjesto sigurno i da ljudi poštuju nauku. Samo se želim vratiti na posao. Želim opet biti čovjek. Ne želim da svijet misli da sam gotov. Još sam ovdje”.

Podelite sa prijateljima
Komentari