Naš Svet > Zanimljivosti > NAKON RAZVODA: Priča o prevarenom muškarcu i njegovom…

NAKON RAZVODA: Priča o prevarenom muškarcu i njegovom razmišljanju nakon razvoda

Almir Đuhera, multitalentovani Maglajlija koji iza ima sebe dva propala braka te bogat literarno-stvaralački opus, nakon bračnih krahova zabilježio je svoja razmišljanja.

Priča “Na putu sudbine”, odgovor je na temu unutrašnje borbe između dobra i zla. Nosi i smisao: šta muškarci rade nakon razvoda, kako se pitaju kojim putem da krenu u pauzama unutrašnjeg boja, tražeći smisao života, i nadu. Kroz razgovore s prijateljima o njihovim iskustvima u životu uopće, Đuhera je došao do nekih zaključaka koje prenosi čitaocima portala “Svadbe i vjencanja“, prenosi “Haber

Kakva smo mi sorta i u što sve vjerujemo? Trčimo za lagodnim životom i tom sve podređujemo.Vjerujemo u moć, snagu, novac, različite sekte sa različitim vjerovanjima, i u mnogo šta drugo… A zaboravljamo li da treba čovjek, i samo čovjek biti? Žena i muškarac, muškarac i žena! Zaboravljamo li ? Zaboravljamo li iskreno voljeti, ženu, majku oca, brata, bližnje komšije, … zaboravljamo li mi to moć ljubavi? Zaboravljamo li dobro ili zlo pobjeđuje u nama?

Živimo na divnoj, prekrasnoj planeti, punoj endemski biljaka, ali koja bi uskoro mogla da bude grozna velika bara u kojoj će se ljudi udaviti u svojoj prljavštini uslijed surovih poriva, koji ih vode u propast. Da li pobjeđuje dobro ili zlo, u ljudima ? Šta Vi mislite?

Imaju li snage muškarci da budu bolji insani? Kad bude teško da smireno razumom planiraju ljepše sutra? Da se odreknu razni negativni poroka?
Šta vi žene o tome mislite?

– Ma hajde da čujemo i njihov glas, glas onih koje se bore za ravnopravno učešće u kreiranju života i životnih prilika. Podneblje između istoka i zapada daje im šansu, hoće li je iskoristiti? Jesu li spremne?
Te ruže, taj nježniji pol, ljube li emotivnije, osjećajnije, veselije i toplije, srdačnije,otvorenije, pristupačnije, ljubomornije i kad vole, vole do bola…,a kad vole muškarci vole li do bola…!
– A, evo, šta žene kažu o tome: o debelim, žgoljavim, lijepim, opsesivnim, crnim, bijelim, žutim, tvrdoglavim, glupim, pametnim, sretnim, nesretnim, kurcatim, jebozovnim, ovakvim, onakvim i kakvim sve ne…, muškarcima.

Na putu sudbine moje,
stoje čovjeka dva,
jedan voli mene,
drugog volim ja…

Ovako počinje Sanela K. svoju životnu priču. Živa istina! Na putu sudbine moje stoje čovjeka dva jedan voli mene drugog volim ja. Mada bilo je to davno još uvijek u meni živi taj film, muzika moje mladosti koja traje i traje, i trajat će vječno. Mlada, zaljubljena, puna nade u život kročila sam životnom ljubavnom stazom, vraćam se sad tamo, sedamnaest mi je godina. Nasmijana tog romantičnog dana, očarana njegovom ljepotom… Zanesena, izgubljena u iluzijama sanjalačkih ulica nade, ništa, sem njega samog, oko sebe više vidjela nisam, sem bisera mu na licu i vatrena plama smeđih nervoznih očiju. Lepršava bujna mu kosa bila je taj dan moj san, nada, smisao mog života… Ah, kakav bijaše san…? San koji će se ostvariti nakon nekoliko godina kasnije.

Bio je petak, čuo se šum ptica, šapat rijeke, pjesma neba… I On, I ja!
I šapat misli… Učiniti to…! Smogla sam snage učiniti to, i prišla mu, sa smješkom kazala šta očekujem od njega, bio je godinu dana stariji od mene. Željela sam samo seks, da mi bude prvi. Primijetio je moj odlučan i iskren pogled. I bez ikakvog ustezanja uhvatila sam ga za ruku i povela u školski WC, spremna i odlučna. Bila sam već vlažna i željna prvog puta. Oči su mi se srele sa njegovim vatrenim pogledom. Strasno sam sa njega skidala šarenu košulju i ljubila njegove grudi. Silazila sam sve niže i bliže, svjesna svojih pokreta, uzdaha ali i želje. Otkopčala sam njegove hlače koje su spale ispod koljena, naglo sam zadignula svoju suknju, skinula tanga gaćice, okrenula se zidu. Stavi ga, više ne mogu čekati, rekoh. Odavno već bio je uzbuđen. Ušao je u mene, došlo mi je da vrištim, sva u transu, uzbuđena do ludila svršila sam, nešto poslije i on. Bila sam sretna, prvi put kažu da je najbolje.

Poslije nekoliko mjeseci nestao je iz mog života. U međuvremenu polahko sam sazrijevala, imala niz laganih avantura koje su samo uvećavale moje ljubavno iskustvo. Nekoliko godina poslije sudbina umiješala je prste u moj život, došla je nenajavljena i tajanstvena, sa gomilom teških pitanja na koje nisam bila spremna. Odlučivala sam o svom daljem životu, o svom sutra.

Hodala sam dugo sa jednim divnim momkom, insanom, čovjekom, kasnije dragim suprugom. Volio me svim srcem, bio blag pun pažnje, volio me do bola…, e tu se umiješala sudbina jer pojavio se on, on kojem sam sve dala i tijelo i dušu i srce jednog nezaboravnog dana.
Pojavio se nenadano, ušao u moj sređeni život i svalio na moja nježna pleća gomilu ogromnih pitanja. Osjećala sam kako gubim tlo pod nogama, kako tonem, kako mi život klizi iz ruku, kako bol osvaja moje krhko tijelo. Kako, kuda krenuti, šta uraditi, vrtilo se mojim mislima tih dana?

Morala sam odlučiti. Odlučila sam, misleći da sam izabrala pravu stranu… Ostavila sam muža, hladno rekavši da sam sa drugim. Ne znajući tad, da ostaju bolni tragovi na duši. Uništila sam hladnokrvno jedan život a možda i dva. Gold boy bio je opet moj, smeđe nervozne oči, lepršava kosa sjajna poput iskrica zvijezda…No, nakon nekoliko mjeseci poslije nestao je.
Na putu sudbine moje,
stoje čovjeka dva,
jedan voli mene,
drugog volim ja…

Ne znam šta vi mislite ali poslije ovih svih životnih šansi, uhvaćeni ali i propuštenih, ja, vjerujem u ljudskost, i ono dobro u svakom od nas. Tako reče Sanela K. I ponovi na kraju, imaju li snage muškarci da budu bolji insani, kad bude teško da smireno i sa razumom planiraju ljepše sutra, da se odreknu razni negativni poroka? I šta o svemu misle žene ?

Kakva smo mi sorta i u što sve vjerujemo? Trčimo za lagodnim životom i tom sve podređujemo.Vjerujemo u moć, snagu, novac, vanzemaljce, različite sekte sa različitim vjerovanjima, i u mnogo šta drugo… A zaboravljamo li da treba čovjek, i samo čovjek biti? Žena i muškarac, muškarac i žena! zaboravljamo li? Zaboravljamo li iskreno voljeti, ženu, majku oca, brata, bližnje komšije, … zaboravljamo li mi to moć ljubavi? Zaboravljamo li dobro ili zlo pobjeđuje u nama ?

Pogled baci kroz prozor na polje, a vani sunce veselo razgranalo širom svoje grane, poljupcima miluje zemaljsku kuglu. A bio je petak trinaesti mjeseca desetog 2006.godine, dan neobično lijep za izlazak i provod sa porodicom.
Čuo se šum ptica, šapat rijeke, pjesma neba…

Podelite sa prijateljima
Komentari