Naš Svet > Zanimljivosti > Zašto je i moja baka, nemuslimanka, pokrivala glavu?

Zašto je i moja baka, nemuslimanka, pokrivala glavu?

Kao sada se sjećam kako je moja baka, prije nego što bi me kao klinca izvela na ćevape u “Vučka”, obavezno stavljala maramu preko glave – iako je u kući nikad nije nosila. Kroz maglu se takođe sjećam da sam je pitao zbog čega to čini, a odgovor je bio u smislu pristojnosti i osnovnog reda, u skladu sa njenim godinama.

Moja baka nije bila muslimanka, nego hrišćanka, žena koja je preživjela Drugi Svjetski Rat i masovna stradanja našeg naroda. Porijeklom je iz jednog sela sa planine Devetak, koja se nalazi na sat i po vožnje od Sarajeva, na potezu Sokolac – Han Pijesak. Taj je kraj specifičan po mnogo čemu, uključujući i prirodne ljepote, ali i vrijedne i radne ljude. Živjela je, nakon „onog“ rata, u centru Sarajeva, u ulici koja se zove po osnivaču Hrvatske pučke seljačke stranke, sa početka XX vijeka, koji je ubijen u atentatu. Nepotrebno je spominjati tadašnji, kako građanština danas voli reći “miješani” komšiluk, odnosno ljude različitih etničkih, vjerskih, socijalnih i ostalih pozadina i statusa. Slavilo se “i ovo i ono”, postilo, poštovalo “tuđe” i voljelo “svoje”. Ukratko, živjelo se onako kako je uopšte srednja klasa tadašnjeg vremena živjela, uz međusobno uvažavanje, pomaganje i slogu, piše “Novi“…

Kontradiktorni propisi i njihovo slijepo provođenje

Mislim da je izuzetno bitno navesti ovakav primjer zbog prave male uzbune javnosti, koju je prouzrokovala nekakva „odluka“, „zahtjev“ ili kako već zovu taj komadić papira Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, na kojem je masnim crnim slovima otipkano da je “Vijeće usvojilo zaključak kojim je zadužilo Stalnu komisiju za sudsku i tužilačku etiku, nezavisnost i nespojivost, da pripremi prijedlog dopuna Etičkog kodeksa za sudije i Etičkog kodeksa za tužioce u smislu jasnog preciziranja odredaba o zabrani nošenja vjerskih obilježja sudijama i tužiocima, odnosno nosiocima pravosudnih funkcija”.

Pri kraju citata kaže se “jasno preciziranje odredaba” – a zatim “zabrani nošenja vjerskih obilježja”. Kao i sve ostale stvari, ovi navodi podložni su pravnom tumačenju – čime se ne želim baviti jer to već rade ljudi koje građani ove zemlje debelo plaćaju – a što na kraju može polučiti rezultat suprotan očekivanom, za bilo koju “zainteresovanu stranu” u ovom slučaju. Lično, dvije citirane rečenice su potpuna suprotnost i unose, što je i vidljivo, haos u ionako uznemirenu javnost.

No, do danas ne postoji nikakva “odluka”, ili naredba VSTV-a kojom bi se na direktan, eksplicitan način zabranilo nošenje vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. Naravno, zabranjeno je bilo kakvo isticanje političke, etničke, vjerske ili druge pripadnosti u pravosudnim institucijama, a u skladu sa važećim i odavno usvojenim propisima. Postoji i citirani zaključak, koji je širok i podložan različitim tumačenjima. Sa druge strane, član 4. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH navodi da “svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere”. Kontradiktorno? Možda.

Sada ću se odmaknuti od zakona, odluka, pravila i pravnih tumačenja i vratiti na sami početak priče – na moju baku. Dakle jasno je da će buduće i eventualne odredbe, ako se budu doslovno provodile, najviše pogoditi ženske osobe muslimanske vjeroispovjesti, a koje su „pokrivene“, kako se to kaže kolokvijalno, odnosno koje praktikuju nošenje hidžaba. Sva ostala vjerska obilježja – hrišćanska, muslimanska, jevrejska ili kakva već – se mogu nositi u privatnosti, ispod majice ili košulje, u novčaniku ili se daju pohraniti u ladici od radnog stola na poslu. Moja baka može i mora biti primjer kako, ponekad, a pogotovo kod starijih ljudi, razumijevanje morala, običaja i pristojnosti imaju potpuno drugu dimenziju u odnosu na kruto prihvatanje modernih pravila; njena marama, iako nije hidžab, jeste odraz njenog, takoreći, unutrašnjeg stanja stvari – duha, duše, etičkog kodeksa, kako god to neko zvao. Pitam se da li bi mojoj baki, da danas radi u nekoj od pravosudnih institucija, bilo „nezgodno“ da se pojavi takva kakva je sa mnom hodala vani, a iako njena marama nije vjersko obilježje? Kako bi to bilo protumačeno?

Fasada i šta je ispod nje

Iskreno mislim da su se ljudi duboko i nesretno odmakli od suštine stvari. Dakle, na hidžab se gleda kao na vjersko obilježje – što on i jeste – ali se zaboravlja da su nekome duboki dekoltei, „frenč“ nokti, šljašteće haljine i „nepristojne“ suknje isto tako „vjersko“, odnosno obilježje društvenog statusa i staleža kojem se pripada i čije je sve navedeno simbol. Ovdje postoji još jedan problem – a to je „fasada“. Naime, u današnjoj civilizaciji najbitnije je da nešto spolja, izvana izgleda sjajno i bajno. Svi imaju biti lijepi, sve mora biti „zategnuto“, šljašteće, moderno, cool i in. Međutim, kad sam već spomenuo suštinu – ona se nalazi unutra, u dubini do koje vode samo putevi odabrani. Odnosno do te dubine vode problemi, koji otkrivaju površnost sve te vanjske ljepote. Kako? Pa,recimo, Danska, Švicarska i Holandija jesu uređene i bogate zemlje, njihovi su gradovi čisti i uredni, fasade su na mjestu, ljudi vrlo pristojno zarađuju i jako dobro žive. Nova kola, prostrani stanovi, dobro zdravstvo, jeftina hrana, putovanja u inostranstvo i šta sve ne… Međutim, ispod te bajne fasade krije se jedna mračna strana, koju je regionalni, evropsko-azijsko-afrički problem izbjeglica ogolio do srži. A to je otvoreni materijalizam – na granici sa samim fašizmom – sa izrazito dominirajućom željom da se „vrati ono što je uloženo“. Tako su navedene zemlje odlučile od izbjeglica, golih i bosih nesretnika koji bježe od vrelog olova i razornih navođenih bombi, oduzimati i konfiskovati svo blago, sve „pokretnine“ u vidu prstenja, telefona, ušteđevine, naušnica i, ukratko, bilo čega što ima ikakvu vrijednost. Tim će stvarima navedene zemlje „pokrivati“ troškove boravka izbjeglica u svojim bogatim zemljama. Oduzimaće im, dakle, sve što nema „sentimentalnu“ i što ne prelazi nekih 1000 EUR vrijednosti. Toliko o „vrijednostima“, ako već govorimo o vrijednostima.

Neo-podaništvo

Duboko sam uvjeren da razni Zapadni trendovi, koje slijedimo bez ikakvog kritičkog osvrta, mogu stvoriti „kratki spoj“ i unazaditi ionako krhke međuljudske odnose na našem Balkanu. Ako u Francuskoj zabranjuju hidžab, ili u Švicarskoj gradnju munara – neka to bude njihov problem. Muslimani u tim zemljama svakako nisu „domicilni“, odnosno uglavnom su doseljenici iz neke od bivših kolonija zemalja Zapada. Kod nas to apsolutno nije tako, te bih bilo kakvu odluku, pravilo ili bilo kakvu naznaku bilo kakve zabrane u smislu koji sam ranije naveo, mogao nazvati isključivo neo-podaništvom, odnosno prihvatanjem tuđe kulture i tuđih propisa bez ikakve kritike ili promišljanja. Dakle, sve što je strano je sigurno i „dobro“, a sve što je naše je „zaostalo“ i blatnjavo.

Ako ljudi u BiH ponovo žele biti podanici tuđe (lijepo obojene) čizme i pravila koje ta krasna čizma ultimativno nalaže – neka nam bude. Ali znajte da je moj deda, pravoslavac, ‘30.-ih godina XX vijeka išao na vjeronauku u džamiju i to u istom, bakinom selu koje sam na samom početku teksta spomenuo. Zašto? Pa zato što je to bila najbliža bogomolja.

Imamo mi puno više „u krvi“ nego što Zapadna praksa ima na papiru.

Autor: Stefan PEJOVIĆ

Podelite sa prijateljima
Komentari